Najljepši dani u životu svake žene
Blog za sve majke i one koje će to tek postati.
Translate
nedjelja, 18. siječnja 2015.
MOJE NAJDRAŽE
Htjela bih se ispričati onima kojima se ne sviđa moj blog. Ne morate ga čitati. Na pisanje ovog bloga odlučila sam se, da pomognem budućim majkama. Naravno da je svaki porod jedinstven . Imala sam vrlo težak porod, te sam tim blogom htjela pomoći. Željela sam da pročitate kako doktori vrijeđaju i trudnice nemaju pravo glasa. U redu ako se nekome ne sviđa ne mora čitati. No da se vratim na svoje malo zlato. Moje dijete je meni sve. Za njega živim, i za njega bih sve napravila. Vrijeme nam prolazi u igri i međusobnom upoznavanju. Nažalost skroz smo prestali dojiti, jer neće ni blizu. Ne voli se baš kupati. Čim ga stavim blizu vode jako vrišti. Obožavamo šetnje, pogotovo one duge, jer je toplo. Iz dana u dan napreduje. Najljepše mi je kad mi se od uha do uha nasmije. Tada sam najponosnija majka na svijetu. Obožavam ga gledati dok spava, poput malog anđela. A tek dok se budi, i onako još snen se nasmješi. Ne mogu ni opisati sreću koju osjećam. Ne spava baš najbolje. Po noći se često budi. Vjerojatno je zbog zubića, nikako da izbiju van. Puno slini i sve grize. Nekad super jede, a ima dana kad skoro nista ne pojede. Takav je, živahan, stalno lamata nogicama, diže glavicu, okreće se na trbuh. Ne voli se preskidati. Čim ga stavim na spužvu krene vrištati. Sve ga zanima, stalno bi se nosio, gledao, dirao stvari,. Jako je znatiželjan. Ma on je moje najdraže, moje najmilije. U slijedećim postovima opisat ću Vam daljni razvoj mojeg mališana, problemi sa spavanjem i sl.
utorak, 13. siječnja 2015.
PRVI MJESEC SA BEBOM
Prva dan sa nasom bebom protekao je prelijepo. Bili su baka i deda, druga baka, prabaka. Svi su ga htjeli držati i maziti. Dojila sam ga, no primjetila sam da je nervozan, te sam mu ipak dala na bočicu bebimila. Sve je pojeo nekih 80 ml. Sve je proteklo super, i prvo presvlačenje pelene i prva noć. Nismo mogli vjerovati. Naša beba je spavala cijelu noć. Bio je presladak. Samo sam ga gledals i gledala. Nisam mogla vjerovati da je to moje dijete. Odmah sam ga zavoljela. Dosao je vikend i problemi s dojenjem. On je htio non stop sisati. Davala sam mu kad god je htio papati, no nije bilo dovoljno, bio je nervozan i plačljiv. Jedva sam čekala ponedjeljak da dođe patronažna. Ajde izdržali smo vikend, došao je ponedjeljak. Bili smo sami doma, tata nam je morao negdje ići. Sve je proteklo dobro. Pokazala mi je kako previti pupak. Rekla mi je neka dojim, no moram davati dohranu jer beba ne dobiva baš na kilaži. Dojila sam ga kad god je on htio sisati. Trudila sam se. Izdajala sam se svaki dan. Iz dana u dana je išao u dužinu i malo u širinu. Sa mjesec dana bili smo naručeni na prvi pregled kod pedijatrice. Izvagala ga je, izmjerila, cijelog ga je pregledala. Zaključila je da je sve u redu, no ne dobiva dosta na kilaži. Moramo uvesti dohranu, a i dalje dojiti. Svaki tjedan smo dolazili i napredovali smo. Dogodilo se ono neizbježno. Nije više uopće htio sisati. Samo je htio na bočicu. Bila sam toliko tužna. Većina je mene krivila. Govorili su: nemaš dosta mlijeka, ne trudiš se dovoljno i slične stvari. Bilo je to za mene dramatično iskustvo. Stalno su se bake petljale u odgoj, a bilo je svega. Bitno je da je moj maleni napredovao i da je sretna beba. Za njega bih sve napravila, pa mama zna najbolje. Tko će se brinuti najbolje za dijete, ako ne mama. Drage moje buduće mame, ne dajte da Vam se bake, djedovi, prabake mješaju u odgoj dijeteta. Vi znate što je najbolje za dijete. Moj maleni je sretna beba i obožava svoju mamu. U slijedećim postovima ooisivat ću razvoj svog dijeteta kroz mjesece.
BORAVAK U BOLNICI I DOLAZAK DOMA SA BEBOM
Boravak u bolnici nije baš bio nešto posebno. Poslije poroda sam bila toliko gladna da bi svašta pojela. Nisu mi dali ništa za jesti, već su me priključili na infuziju, i ostavili u hodniku na krevetu. Nije bilo mjesta u sobi, pa smo mi žene koje smo rodile smjestili u hodnik. Tamo sam bila nekih sat vremena, dok nisu sestre došle po mene i odvele me u sobu. Bila sam u sobi sa svojom cimericom koja je bila samnom na indukciji. Ona je rodila par sati prije mene dečkića od 4200 grama. Moj mališan rodio se sa 3450 grama i 53 cm dugačak. Nedugo nakon što su me dovezli u sobi, donijeli su nam naše bebice. Taj prvi kontakt na kožu nikad neću zaboraviti. Bilo je prekrasno, predivno je mirisao. Nedugo zatim došla je sestra i pomogla nam pri dojenju. Mlijeko je bio početni kolostrum. Bilo ga je toliko malo, da je moj bebač htio stalno sisati. Počeli su prvi problemi, dobio je žuticu i nije htio jesti, samo je spavao. Kad bi trebao jesti nije se mogao probuditi, koliko ga je ta žutica umorila. Morao je ići na foto sunčanje. Nisam bila sretna, ali šta se tu može. Cijeli dan i noć sam bila bez njega. Hranili su ga adaptiranim mlijekom, jer je sestra rekla da nemam dovoljno mlijeka, i da je bebač gladan. Bila sam toliko tužna što ne mogu dojiti, i što nije sa mnom. Preživjeli smo i taj dan i noć, i opet je bio samnom. Došla je pedijatrica i rekla da je sad dobro, no da ga trebam stalno dojiti. Poslušala sam i nju, te ga dojila cijeli dan i noć. Sutradan smo išli doma. Napokon nakon 10 dana boravka u toj bolnici. Sestre na babinjama moram pohvaliti. Stvarno su jako ljubazne i puno su mi pomogle. Doktori su druga priča. O njima sam vam već pisala. Napokon idemo doma. Muž i moji roditelji su došli po nas. Doma su nas dočekali prabaka i druga baka i puno kolača. Jedva sam čekala da se najedem poštene hrane. U bolnici je sve bljutavo, suho i nije posoljeno. Kad smo došli doma, prvi puta sam pošteno vidjela svoju bebu. To je toliko lijepo dijete, nisam mogla vjerovati da sam ga ja rodila. Bila sam presretna i ispunjena nekom radošću koju ne mogu ni opisati. Slijedilo je prvo presvlačenje i maženje sa bebicom. Svi su bili oko bebice. Bake su bile opčinjene bebicom. Toliko sreće nisam nikad vidjela u njihovim očima.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)