Porod

POROD

23.7.2014.- Došla sam na zadnji pregled u ambulantu prije ostanka u bolnici. Opet gužva. Sve je po starom, čekanje i slično. Pregledom je ustanovljeno da se ništa nije promijenilo od prije dva dana i dalje sam otvorena samo pola prsta, a beba je skroz nisko dolje u zdjelici. Bilo mi je drago što je još jedna trudnica naručena na indukciju kad i ja. Također je bila otvorena pola prsta, a i njoj je termin prošao kad i meni (14.7.). Došle smo gore u rađaonicu gdje su nam izvadili krv, napravili još neke pretrage, te nas ponovno spojili na CTG i kasnije na ultrazvuk da vidimo težinu bebice. Čekale smo par sati dok nam nisu pronašli sobu. Ručale smo na hodniku. Bilo je dogovoreno da ce indukcije biti obavljene u ponoć sa prvim gelom. kad smo završile s ručkom smjestili su nas na ginekologiju jer nije bilo mjesta. rečeno nam je da će se naša indukcija izvršiti tek sutradan u ponoć, jer imaju dvije indukcije koje su hitnije zbog dijabetesa. Da ne povjeruješ. Ne bih ništa rekla, da mi moja ginekologica nije zabranila jesti i piti slatko zbog šećera u urinu. Cijelu trudnoću uopće nisam jela slatko, a nisam imala šećer, jedino u urinu. Dobro nema veze izdržat ću te dane u bolnici. Smjestile smo se u sobu i čekale. Velika podrška mi je bio moj muž. Svaki pregled na kojem sam bila u bolnici išao je sa mnom. bilo mi je jako teško što sam u sobi, a znam da taj dan neću upoznati svoju bebu. Puno mi je značilo što sam sa mladom mamom koja isto čeka indukcija bila u sobi. Mogle smo pričati o svemu, barem nam nije bilo dosadno. Sati su brže prolazili. Negdje oko 22 h pozvali su nas da dodemo u rađaonicu na ctg. Bilo je grozno, moraš čekati na red, osluškuješ kako žene rađaju, vrište. Puna sam euforije od slušanja, želim što prije upoznati svoje dijete. Nekako je prošla i ta prva noć. Jutro je uvijek nekako ljepše. u 6h odlazimo na ctg, slušati srčeka svojih bebica, pa doručak i tako. Oko 10 h mi je došao muž, i to mi je bilo najljepše vrijeme koje sam provela prije poroda. Cijeli dan je bio sa mnom . 22 h je i opet na ctg kao i prošlu noć. Kao što znate ovu noć je trebala biti indukcija , no opet je odgođena za drugu noć. Ajde dobro još jedno razočaranje i tuga, plakala sam ali nije pomoglo. Izdrzat ću ja to. Dolazi i taj dan indukcije. Dan provodim  sa mužem. Hodam po bolnici po stepenicama i tako. Dolazi ponoć i ubrizgavaju mi prvi gel,poslije kojeg moram sat vremena biti na ctg. Poslije Ctg-a šalju me u sobu. Moja cimerica spava, a ja ne mogu zaspati hodam ne bi li što potaknula.Došlo je jutro ništa se nije dogodilo, ubrizgavaju drugi gel u 6h, Taj drugi gel odmah potiče male trudove. Ništa šalju me u sobu i nek javljam novosti. Ne bi vjerovale trudovi su bili toliki jaki da nisam mogla ni na wc kak spada, ništa nisam mogla pojesti, nisam znala kud bi sa sobom i tako cijeli dan. Kad me mama zvala ili bilo tko drugi nisam se mogla javiti od boli. Bilo je nekih 20 h i vizita je došla u sobu, zahtjevali su da dođemo na ctg i da moramo dobiti treći gel. Odbijala sam gel, sve dok mi nisu poslali ravnatelja koji me izvrijeđao i svašta rekao. Otišla sam na pregled na kojem mi je jedan jako dobar doktor rekao da neće biti potrebe za trećim gelom, jer sam otvorena 4 cm i da mi daju klistir.Dobila sam klistir i poslana sam na Ctg. Dva sata sam bila na ctg, Nakon toga išla sam hodati, no čim sam zakoračila puknuo mi je vodenjak. Te sam nazvala muža i rekla da dođe, jer ću roditi. Ležala , sam i ležala u bolovima sve dok nije došao moj muž, negdje oko 5 ujutro. Tada je sve bilo lakše podnijeti. Tako sam ja bila na ctg u boxu,,muž sa mnom, brojali smo jačinu truda. Doktori su se izmjenjivali, ručno me otvarali, što je užasno bolno. To je trajalo i trajalo, ja sam tiskala kako mi je rečeno, no nikako da se vidi glavica. Bilo mi je žao muža, bio je i gladan i žedan. Toliko sam ga voljela u tom trenutku, što je bio uz mene i pružao mi podršku. Sve je predugo trajalo bilo je točno 15 i 10 h istjerali su mi muža van, i porodili me na vakuum i rezali me puno. Kada sam napokon vidjela svog dječačića vrijeme je stali, sva bol kao da je nestala. Vidjela sam samo njega. Prekrasno malo stvorenje lijepo kao anđeo. Kad su me šivali bio je na meni, tako da skoro nisam ni osjetila šivanje. Bilo mi je žao što muž nije bio na samom kraju, a vjerojatno nisu htjeli da vidi kak me režu . Sve u svemu porod je bio jako težak, pretrpjela sam mnogo nepravde što od doktora, što od primalja. No kada zagrlim svoje zlato sve zaboravim barem na jedan trenutak .Držite se drage buduće mame, mi sve možemo.

Trudnoća

Kao što znate najljepši trenutak u životu svake žene je naravno rođenje dijeteta. To se i meni dogodilo=
. Bio je to 7.11. 2013. tada sam radila test na trudnoću i saznala da sam trudna=
. Bila sam presretna, no nisam vjerovala nakon prvog testa, morala sam kupiti i drugi koji je također potvrdio moje sumnje- trudna sam! Jeiiiiiiii to je bila prva reakcija, no kasnije je došao strah. Nisam znala kako reći dečku. Tajila sam mu dva dana da sam trudna, no ipak sam mu rekla pa šta bude. Moj savjet vam je da kažete dečku ili mužu odmah čim saznate da ste trudne. Moj dečko danas muž bio je presretan kad je saznao da sam trudna. Jer ako vas iskreno voli veselit će se s vama. Drugi dan sam otisla kod ginekologice da potvrdim. To isčekivanje kod ginekologice je bilo najgore, ali kad sam saznala da sam trudna 5 i pol tjedana to je bio najsretnijiii trenutak u mome životu. Kad sam došla doma, i moj dečko je bio presretan. Drugi korak je bio kako to reći svojim roditeljima. Tata mi je super reagirao, no mama nije baš, kao kako će ona tako rano postati baka i tako slične stvari. Slijedeći korak na koji smo se odlučili je vjenčanje. Zašto čekati već smo više od godinu dana skupa i živimo skupa. Bilo je to malo ali lijepo vjenčanje. Tada su uslijedili pregledi kod ginekologa jednom mjesečno. Naravno da svaka mama strahuje: da li je sve u redu s dijetetom, da li imaju neku upalu, da se nisu mozda otvorile. Najgori su mi bili ti pregledi. Jako su nelagodni i grubi barem kod moje ginekologice. Uvijek je bila gužva a trudnice su pregledavali kao na traci. No sve se to pretrpi samo da znam je li sve u redu sa bebom. Uslijedili su odlasci u kupovine. Kupovali smo stvari za našu bebu. Naravno kao i svaka buduća mama jedva sam čekala da primim svoju malu mrvicu u naručje=
. Dani su prolazili, ja sam bila sve krupnija, vise sam se odmarala, bila u isčekivanju bebe. U 6 mjesecu trudnoće već smo sve kupili: krevetić, komodu za presvlačenje, higjenske potrepštine , dobili brdo robice, nešto kupili. Sve sam oprala, ispeglala i sve je bilo spremno za dolazak našeg malog Matijee. Nisam rekla da se u trudnoći mora obaviti puno nepotrebnih pretraga kao npr: triple test. Nisam ga htjela napraviti jer sam privatno otisla u polikliniku Ginekos, no ipak sam morala ić u Petrovu i to napraviti. No ništa mi nije bilo teško, samo da znam da je sve u redu sa mojim dečkićem. Sa 35 tjedana krenula sam na preglede u bolnicu Merkur. Ti pregledi su bili uzasni. Svaki tjedan ić na preglede , gužve ogromne, čeka se po 5 sati. Na tim pregledima obavljaju ctg kojim mjere otkucaje srca bebe i otvorenost. Sve je bilo u redu, no nikako se nisam otvarala. Prošao je 16.7 termin svi smo bili u isčekivanju, no pregledom utvrđeno bebica skroz dolje u zdjelici no cerviks skroz zatvoren. Kad prođe termin ide se svaki drugi dan u bolnicu na preglede užas= . Došla sam na pregled na 41+3 i ostala u bolnici zbog indukcije poroda pošto se ne otvaram. Napokon mislila sam u sebi. Upoznat ću svoju bebu. No o tome ću pisati u slijedećem postu= . Nadam se da ste bar malo stekli uvid u moje osjećaje tijekom trudnoće. Ta sreća ne može se opisati riječima. To se mora doživjeti. U slijedećem postu Vas čeka moj porod i boravak u bolnici. Vidimo se uskoro dragi čitatelji= .